Peronospora-ad-astra
nedjelja, 05.04.2009.
Army dreamers
Povodom prijema RH u North Atlantic Treaty Organisation
"What could he do?
Should have been a rock star."
But he didn't have the money for a guitar.
"What could he do?
Should have been a politician."
But he never had a proper education.
"What could he do?
Should have been a father."
But he never even made it to his twenties.
What a waste --
Army dreamers.
Ooh, what a waste of
Army dreamers."
utorak, 17.03.2009.
Hrvatski perpetuum mobile
Tko kaže da je nemoguć?
Sastavite svoju političku filozofiju u četiri koraka:
Veća slika.
Izaberite rečenicu iz prvog stupca, spojite ju sa bilo kojom rečenicom iz drugog, a zatim i ostalih stupaca, pa okolo naokolo.
Nezaobilazan instrument za sve "wannabe" političare.
subota, 28.02.2009.
Latifundija
Eksponat A: Hoće li "žuta plima" potopiti otok?
Gotovo u potpunosti nezapaženo, bez zgražanja i strke - u sjeni vijesti o Obaminom omiljenom laštilu za cipele - je u našim medijima prošla vijest da južnokorejska kompanija Daewoo Logistics pregovora o uzimanju u 99-godišnji najam 3,2 milijuna jutara (reda veličine: pola Belgije) zemlje na egzotičnom Madagaskaru.
Zemlja predviđena za najam predstavlja gotovo polovinu obradivih površina toga otoka. Zemlju planiraju poljoprivredno iskorištavati, a urod otpremati u Južnu Koreju gdje će se koristiti za prehranu stanovništva i proizvodnju biodizela.
Cijena najma ? Prava sitnica.
Otprilike 12 američkih dolara po jutru djevičanske madagaskarske zemlje, te obveza korištenja autohtone populacije kao radne snage. Nota bene: gotovo 70 % autohtone populacije, od njih 20 milijuna, preživljava sa manje od jednog dolara dnevno.
Situacija je još čudnija kada se ima na umu da Madagaskar prima pomoć u okviru Un-ova programa borbe protiv gladi. Čak 50 % madagaskarske djece, do 3 godine starosti, pati od razvojnih poremećaja uzrokovanih neadekvatnom prehranom. Zašto otok koji može hraniti populaciju Koreje, ne može hraniti svoju populaciju?
Kako i zašto, razvijeni svijet ima dovoljno viškova za proizvodnju biogoriva, a uvijek je u manjku kada se radi o pomoći gladnima?
Štoviše, svaka inicijativa koja bi vodila izgradnji određenog autonomnog poljoprivrednog sustava na Afričkom kontinentu biva "ugušena" u začetku.
Čovjek koji se ne stidi reći, da smatra ljudska prava - sentimentalnom glupošću je to izrazio ovako: "Kontroliraj naftu - kontroliraš države, kontroliraj hranu - kontroliraš narod." Niti jedan kontinent ne svjedoči tako zorno tu dosjetku kao Afrika. Usprkos golemim površinama koje se mogu privesti poljoprivredi, ona gladuje - a glavni uzrok tome su nedostatak mehanizacije, znanja i repromaterijala. Nikome nije u interesu da Afrika bude sita i da bude konkurencija farmerima naprednih zemalja, pa čak pod cijenu skapavanja od gladi. Uskoro bi se mogla desiti paradoksalna situacija, da zemlje počnu izvoziti ogromne količine usjeva iz kojih će se raditi biodizel, a da lokalno stanovništvo usprkos tome i dalje gladuje.
Da li je to zaslužio kontinent - kolijevka čovječanstva?
Eksponat B: OKSIMORON : "Heinz" Kissinger - Dobitnik Nobelove nagrade za mir i čovjek koji se diči autorstvom izjave da su ljudska prava sentimentalne gluposti.
Stopama Korejaca su krenule i neke europske kompanije. Tako su Britanci unajmili zemlju u Etiopiji, Tanzaniji i Mozambiku, dok arapski šeici tragaju za raspoloživim poljoprivrednim površinama po Aziji.
Njihovi će usjevi završiti u rezervoarima pretilih Europljana, Amerikanaca, Japanca i Korejaca.
Međutim, ono što me zabrinjava više od toga jest kojim će putem krenuti naša zemlja? Hoćemo li se polakomiti poput kralja Mide, pa od želje za što više biodizelskih eura - na kraju umrijeti doslovce od gladi ?
Da li će pod izlikom da se usjevi uzgajaju za bio-gorivo na mala vrata biti uvedeni genetski modificirani organizmi? Postoji li mogućnost povratka "na staro" kada jednom Pandorina kutija bude otvorena?
To pitanje je više nego opravdano, naročito kada se gleda u kontekstu stalnih vijesti koje pohvalno govore o planovima izgradnje rafinerija za biodizel na prostoru hrvatske žitnice - Slavonije.
četvrtak, 26.02.2009.
The bureaucracy is expanding, to meet the needs of the expanding bureaucracy
Danas me zatekla vijest da su zaposlenici zadarske Gradske uprave stekli pravo na korištenje fitnessa. Za što će se iz proračuna izdvajati 75 000 kuna poreznih obveznika godišnje. Taj novac je relativno malen zalogaj za proračun grada Zadra, ali manira kojom je donesena odluka da se taj novac potroši - svjedoči bahatost i neobazrivost - koje se već pretvaraju u pravilo kada je riječ o hrvatskim javnim službenicima. Rade li oni svoj posao tako dobro da je njihovo zdravlje od vitalnog interesa za državu?
Razgovarajući s jednim našim direktorom osvrnuo sam se na politiku firme da otpušta starije, iskusne radnike - majstore, čije je iskustvo i znanje - nenadoknadivo i nezamjenjivo. Njegov lakonski odgovor je bio: "Puno je groblje nezamjenjivih". Pa ako je već tako s onima koji pune državne jasle, zar se priliči da sa onima koji na njima preživaju postupamo drugačije? Priliči li se volu, što se ne priliči gospodaru ?
Gdje je granica besramnosti aparatčika, i pretvaraju li se oni u kastu notara?
Možemo li uskoro očekivati inicijativu da se ozakoni nasljeđivanje javnih službi? Hoće li se prestati ponašati kao da su bogomdani prije nego im netko pokaže njihova boga?
Eksponat A: Fitness sprava "Rastezljivi aparatčik"
Kada sam odrađivao praksu na jednom zagrebačkom općinskom sudu kao maturant - imao sam iluziju da dolazim u svijet uglađenih, obrazovanih i discipliniranih ljudi - koji rade za svoju plaću u interesu javnog dobra. Već prvi dan službovanja me bolno otrijeznio.
Sjeo sam za svoj stol u propisano vrijeme, i prema uputama voditeljice počeo unositi određene predmete u registar. Nisam se mogao oteti dojmu da je atmosfera sve, samo ne radna. Voditeljica je uređivala nokte, korpulentni kolega do nje tamanio kulen, hvaleći ga na sav glas punih usta, povremeno obrisavši masne prste o svježe izdanje Vjesnika - a uredski kicoš je valjda dva sata trijebio mrvice sa sakoa, povremeno vadeći iz džepa češalj kojim je brižno tjerao u red četiri dlačice na skalpu.
Nisam bio svjestan, pravo iznenađenje je tek slijedilo. Negdje 2 sata iza početka radnog vremena, taman kada sam se uhodao u posao, iza mene se začuje snažan hrup, treska, naglo otvaranje prozora - a zatim kroz isti između savijenih rešetaka, uđe kolega s aktovkom, u skupom odijelu. Kroz prozor !?
"Dobro jutro svima" - reče.
"Dobro jutro" - zamucah. Nitko se nije previše uznemirio, niti imao potrebu da mi objasni o čemu se dovraga ovdje radi?! Sada sam se već počeo zanimati što se ovdje zapravo događa? Usporio sam s unošenjem predmeta i počeo pažljivije promatrati "nadređene".
Kolega je sjeo na upražnjeno mjesto za stolom, upalio radio dok mu je voditeljica točila svježu kavu. Zatražio je novine, i idućih četrdeset minuta ih je čituckao, srčući kavu i lupkajući nogom u ritmu muzike s radija.
U međuvremenu, voditeljica je uzela nekoliko stanki za cigaretu, označivši svaki put prije nego je zapalila glasnim : "Čiiiiiik pauzaaa".
Ostali kolege su se svaki put iznova znakovito nasmiješili, a zatim brže bolje posegnuli za svojim cigaretama, dok se kicoš poigravao sjajnom tabakerom iz koje je pobožno vadio ručno motanu cigaretu, koju je zatim polusklopljenih očiju, s neskrivenim guštom, ovlažio jezikom - nakon čega se voditeljica počela histerično smijuckati. Kolega je očito očekivao takvu reakciju, pa joj je "vragolasto" namignuo što je izazvalo provalu svakojakih aluzija, pomalo vulgarnih, pa ću ih ovom prilikom zaobići.
Kada je kolegi dojadilo čitanje novina, uzeo je par predmeta ovlaš ih pregledavši. Odrješitim pokretima ih je stavio na hrpu, te se protegao glasno zijevajući.
Korpulenti kolega je jedva dočekao taj njegov mig, pa mu je dobacio: "Vrijeme je za gablec, kaj ne?"
Ovaj se na trenutak zamislio, pa rekao: "Kaj se čeka?"
Za sekundu, sva trojica, s aktovkama, u odijelima izletiše kroz prozor, pri čemu je korpulenti kolega malo zapeo, pa su ga ova dvojica pomogla.
Već sam mislio da je noćnoj mori kraj, kada kroz prozor proviri glava kolege kicoša koji dobaci voditeljici :"Ak šef pita, na terenu smo."
Voditeljica mu je samo nezainteresirano mahnula zatvarajući za njima prozor.
Onda me je pogledala, vidjela da sam u čudu, i rekla: "Čuj, to ti je tak. Budeš se već privikao."
Hmm, hoćemo li se ikada priviknuti, ili ćemo vas samo još neko vrijeme trpiti? U tom slučaju, jedino ispravno pitanje jest - koliko dugo ?
Eksponat B: Fitness sprava "Nemirni aparatčik"
srijeda, 25.02.2009.
Oratio de Crovatiae desolatione
Početkom šesnaestog stoljeća Hrvatska bijaše na izmaku snaga. Zemlja je bila ekonomski iscrpljena, bez mogućnosti da financira svoju obranu i prijetila je totalna anihilacija. Tko je znao i umio, pokupio je prnje i zaputio se prema Sjeveru.
Hrvatska elita, tada jedini izlaz vidi u pomoći Europe.
Otputiše se naši Kožičići, Frankopani, Marulići i ostali da traže pomoć od oca Pape i europskih staleža jerbo zemlja bijaše u poteškoćama.
Eksponat A : Ništa kontra Eu, uvik kontra Turka
Besjedio njima Bernardin Frankopan tada (hmm, gotovo kao da mi s televizora odjekuje sada):
«Ja dođoh pred vas, svijetli knezovi i slavna gospodo, da vam živom riječi navijestim kolika pogibao prijeti od Turčina najprije Hrvatskoj, a zatim preko nje i našim zemljama u susjedstvu Hrvatske i da vas osobito na to sjetim da je Hrvatska štit i vrata kršćanstva, da već jednom podate pomoć toj zemlji koja, čemu nema nigdje primjera, sama odbija turske navale sve od onoga dana kada je Carigrad pao."
Svi sućutno kimaše, hvaleći pritom izdržljivost i predanost hrvatskog puka i obećaše da će sakriti nejaku Hrvatsku pod europske skute.
Šta su obećali, to su izvršili. Sakrili su je na 5 stoljeća, a kako stvari stoje, ovog puta će je sakriti na nešto duže.
Što bi rekli naši humanisti sada, i okrenu li se u grobu koji puta, kada vide da se za 500 godina nismo makli s mjesta, već sada opsjedamo, ali s Turcima - tvrđavu kršćanstva?
Eksponat B: Sakrivena Hrvatska (reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae)
